no
6/Dvorci/slider

28. јул 2015.

Gvozdačke stene i kanjon reke Trešnjice

5 коментара
Gvozdačke stene i kanjon reke Trešnjice




Jutro, suncem obasjano, obećavalo je jednu sasvim novu i lepu avanturu. Ako se po jutru dan poznaje, onda je sasvim sigurno da je ovo dan koji će u potpunosti zadovoljiti sva naša čula koja već od samog početka proleća vape za vremenom provedenim u prirodi.

Ali kakvoj? Delom u pitomoj, zatim i u onoj netaknutoj, divljoj.

Deo Zapadne Srbije u koji smo se zaputili može se pohvaliti mnogo čime. Od Azbukovice, Mačkovog kamena, etno sela Vrhpolje, Soko Grada, Sokolskih planina i sva tri Povlena pa sve do krive Drine….

Pogađate? Da, reč je o Ljuboviji.

Naš cilj nije ni jedan od navedenih, jer Ljubovija nudi još mnogo toga, te za ovaj dan isplanirasmo obilazak Gvozdačkih stena i kanjon reke Trešnjice.
Manja grupa smederevaca, pridružila se grupi iz Beograda, odakle smo i krenuli vozeći se ibarskom magistralom ka Bajinoj Bašti. Negde na pola puta između Valjeva i Bajine Bašte stižemo u selo Zarožje na Debelo brdo i odatle krećemo na već utvrđenu pešačku stazu.
U samom početku, kretali smo se makadamom, zatim pored ozelenelih i cvetnih livada, kolskim putevima kraj starih, napuštenih seoskih kuća, grebenskim stazama i pašnjacima na kojima smo se susretali sa tek po kojim stadom ovaca.

Uživajući u ovoj pitomoj prirodi i predivnom seoskom pejsažu svuda oko nas, stižemo laganim hodom i do prvog vidikovca – Crvene stene na 1195 mnv., potom i do sledećeg, koji je ujedno i najviši vrh Gvozdačkih stena – Svilena stena na 1231 mnv., odakle smo se divili prizoru krive Drine koja je tiho žuboreći krivudala u svom koritu među ovim visokim proplancima. Pogled je fascinirajući i neću se truditi da ga opišem jer, sasvim sam sigurna da bih opisom umanjila lepotu prizora, zato preporučujem da se otisnete i uverite se lično. A možete, staza nije posebno zahtevna, osim što je potrebna kondicija za duže pešačenje.


Nakon pauze kod Svilene stene, pod utiskom viđenog nastavljamo ka Sokolini. Svaki od ovih vidikovaca je priča za sebe, jedinstven i divan. Pešačeći dalje ka Velikoj steni, prolazimo kraj oronule seoske kuće iz koje izlazi usamljena starica i poziva nas da se osvežimo hladnom vodom, nudeći nam i slatko od belih trešanja na drvenom poslužavniku, prekrivenom belim, uštirkanim heklanim miljeom…ovaj trenutak me je vratio u detinjstvo i odlazak na selo kod bake i deke…Teško ju je odbiti, ipak, sa druge strane, ima nas mnogo…zahvaljujemo ljubazno i “vadimo” se na nedostatak vremena. Starica ipak ne odustaje, insistira, željna je društva i razgovora. Pritom, njena šaljiva rečenica: “Samo da probate, današnje mlade ovakvo slatko ne znaju da prave, uđite deco, poslužite se…” je bila dovoljna da se ne usudimo da odbijemo ovakvo gostoprimstvo. Zastajemo, pravimo pauzu, osvežili smo se i zasladili. Okrepljeni, nastavljamo dalje, dok starica opet ostaje usamljena i još dugo, dugo za nama maše smešeći se, mašemo i mi njoj...


Svako u svojim mislima nakon rastanka sa njom stižemo do Velike stene, a zatim i do Kurtinjače. Odatle se spuštamo u podnožje stena, do sela Gvozdac, po kom su ove stene i dobile naziv. Dalje nastavljamo kraj nekih zaseoka (ne sećam se naziva) stižemo do velikog Gvozdačkog vrela gde pravimo još jednu pauzu. Sada malo dužu, pa svako iz svog ranca vadi po nešto i najednom se na cvetnoj livadi moglo naći svega i svačega, za svačiji ukus.


Bilo je tu kiflica slanih i slatkih, gibanica, pita od višanja, kolača od kajsija, štrudli sa makom, a za osveženje, limunada i kafa iz termosa…Tek tada shvatam da nam je ova duža pauza bila zaista neophodna.
Nerado ustajemo, dok nas sa druge strane ubi nestrpljenje za nastavkom pešačenja koje je tek sada trebalo biti najlepše uvodeći nas u avanturu koja tek počinje.


Kanjon reke Trešnjice

Prolazimo kroz zaselak Trutinaci, zatim se spuštamo do kanjona reke Tribuće i Trešnjice, prolazeći u početku seoskim makadamom, pa dalje markiranom planinarskom stazom pored same reke do sliva Tribuće u Trešnjicu.
U predelu kanjona, u Trešnjicu se ulivaju još tri reke. Dve od njih prave atraktivne kanjone, Sušica i Tribuća i svakako je najinteresantniji kanjon Tribuće. Međutim, ovaj kanjon nije bio danas u planu iako je baš on san mnogih planinara kao jedan od težih za prolazak.

Kod  sliva Tribuće u trešnjicu zastajemo na kratko radi daljih priprema. Planinarske gojzerice menjamo za neoprenske patike i dalje od sliva Tribuće u Trešnjicu nastavljamo hodanje direktno kanjonom, uskim, strmim kamenitim stazama kroz vodu i korito reke Trešnjice, prolazeći kraj virova hladne i čiste vode, zatim kraj ribnjaka koji se nalazi niže, u blizini sela. Na ovim virovima većina planinara iz grupe se i okupala. Posle lomatanja po kanjonu i kamenitim stazama, jedno "pljus" u virove Trešnjice je bilo jedinstven doživljaj za koji smo svi bili saglasni da ćemo, ako ne ove, onda već naredne godine obavezno ponoviti.

Iz kanjona izlazimo u selo Gornja Trešnjica gde se susrećemo sa grupom koja nije pešačila celu stazu, već se od sela Gornja Trešnjica kretala rekom do sliva Tribuće u Trešnjicu i nazad. U selu se nalazi samo mesna kancelarija, škola, crkva, jedna prodavnica, takođe, samo jedna kuća, te nam je delovalo vrlo pusto…Od sela Gornja Trešnjica, reka Trešnjica je ponovo ravničarska rečica sve do Drine u koju se uliva. Zaboravih da napomenem da izvire ispod  Povlena, na njegovoj jugozapadnoj strani, na visini od 1185 metara.

Kanjon Trešnjice je zašticen kao prirodno dobro od izuzetnog značaja. Predstavlja jedno od retkih staništa beloglavog supa, koji je zbog svoje brojnosti i značaja stavljen pod zaštitu.

U kanjonu Trešnjice ih je registrovano 17 parova i jedino još pored ovog kanjona, nastanjuju i kanjon Uvca. Beloglavi sup je najkrupnija grabljivica u ovom kraju, koja se hrani isključivo ostacima uginulih životinja, a još je i poznata kao Car visina i čistač prirode.

Za osam sati pešačenja, koliko je bilo neophodno da bi se prošla ova staza, prešli smo 22 km sa usponom od 700 mnv i spustom od oko 1400 m.

U povratku pravimo pauzu u restoranu kraj puta, negde u Valjevu. Uz zvuke trubača (u delu restorana bila je svadba) opuštamo se uz roštilj i čašu hladnog piva, a zatim već savladani umorom tonemo u san, truckajući se u autobusu do Beograda, zatim dalje do Smedereva.

Ostali tekstovi sa planinarenja u Srbiji se mogu procitati klikom na linkove ispod:

author profile image
Abdelghafour

Lorem Ipsum is simply dummy text of the printing and typesetting industry. Lorem Ipsum has been the industry's standard dummy text ever since the 1500s, when an unknown printer took a galley of type and scrambled it to make a type specimen book.

5 коментара

  1. Poštovanje! Divan tekst i slike.Putovati kroz skrivene ljepote prirode,pomalo zaboravljene od vremena i ljudi, je nešto najljepše.Veliki pozdrav!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Postovana Milena, od srca zahvaljujem sto pratite i citate tekstove na blogu Cipelice Skitalice.
      Srdacan pozdrav!

      Избриши
  2. Divan ,divan blog,uzivala sam citajuci i evocirajuci uspomene sa te ture,ali davno.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Biljana, moje je zadovoljstvo da sam te vratila lepim uspomenama :-)

      Избриши
  3. Диван пост хвала. Ја сам кренуо у обилазак Србије, посебно сам заинтересован за планинске пределе. Следећа на реду је Азбуковица. Овакви постови ми дају информацију о детаљима пута - шта све могу да очекујем и видим. Такође одржавам и свој блог у нади да ће то неком да помогне исто као ови мени, а и да ми помогне да не заборавим лепоту коју сам доживео тамо где сам био. Поздрав Дејан

    ОдговориИзбриши

Budite slobodni da komentarišete, predlažete, pitate i Vaša iskustva podelite samnom.

Mesto za vašu reklamu. Ukoliko ste zainteresovani kontaktirajte me na sd.sladjana@gmail.com
Što slučajno, što namerno, uglavnom ničim izazvano, malo putujem, malo pišem, malo i fotografišem. Da iz sećanja ne izbrišem, dođoh na ideju da na blogu ponešto i zapišem :) [Slađana Marić] (https://lh5.googleusercontent.com/-uPBpldK3rCU/AAAAAAAAAAI/AAAAAAAAAAA/OTp4WBJB4_g/s96-c/photo.jpg)